Kada počinje fizioterapija kod sportaša, kako fizioterapeut može pomoći sportašima i prije nego se ozljeda dogodi, kakao izgleda proces rehabilitacije i oporavka kod sportaša kada do ozljede ipak dođe i još nekoliko zanimljivosti su tema našeg razgovora s fizioterapeutom i Schrot terapeutom Danijelom Bobanom. Kako taj put izgleda od prvog koraka do povratka punoj funkciji – saznat ćemo u nastavku. Tema emisije je „Uloga fizioterapije u sportu – od prevencije do povratka na teren“.
RP: Mnogi fizioterapiju doživljavaju tek kad se dogodi ozljeda, ali vi često ističete da fizioterapija počinje puno ranije, zar ne?
Danijel Boban: Tako je. Fizioterapija ne bi trebala biti samo reakcija na bol, nego i alat za njezino sprječavanje. Naša je uloga procijeniti pokret, stabilnost, snagu i fleksibilnost te na temelju toga prepoznati moguće disbalanse prije nego što se oni pretvore u ozljedu. Kod sportaša je to iznimno važno jer tijelo neprestano trpi mikroopterećenja.
Kod nogometaša to može biti slabija stabilnost koljena, kod trkača neusklađen rad zdjelice i trupa, a kod boraca — što osobno poznajem iz jiu-jitsua i taekwondoa — često vidimo asimetriju u ramenima, rotaciju trupa ili slabiju kontrolu kuka. Sve su to sitnice koje, ako se ne prepoznaju, s vremenom vode prema ozljedi.
RP: Dakle, fizioterapeut u sportu nije samo netko tko “popravlja”, nego i pomaže da do ozljede uopće ne dođe?
Danijel Boban: Upravo tako. Prevencija je temelj. Kad radimo procjenu sportaša, gledamo njegov pokret u funkciji — kako skače, rotira, mijenja smjer, diže uteg ili radi specifičan sportski pokret. Na temelju toga izrađujemo individualne programe vježbi: za stabilizaciju trupa, kontrolu lopatice, mobilnost kukova i jačanje mišića koji „drže“ zglob.
Kod boraca primjerice, često uvodimo vježbe za prevenciju ozljeda vrata i ramena, a kod dizača i rekreativaca koji rade stražnji čučanj ili mrtvo dizanje, fokus je na pravilnom obrascu pokreta i aktivaciji dubokih mišića trupa. Te vježbe su fantastične, ali tehnički vrlo zahtjevne i lako mogu izazvati ozljedu ako se rade bez kontrole.
RP: Spomenuli ste čučanj i mrtvo dizanje — mnogi misle da su to opasne vježbe. Kakvo je vaše mišljenje kao fizioterapeuta?
Danijel Boban: Možemo reći da su zahtjevnije i rizičnije vježbe. One su prirodni pokreti ljudskog tijela i izvrsni su za snagu, stabilnost i koordinaciju, ali su tehnički zahtjevni. Problem nije u samim vježbama, nego u lošoj tehnici, prevelikom opterećenju ili slaboj kontroli trupa.
Iz vlastitog iskustva mogu reći kao bivši natjecatelj u taekwondou i sadašnji trener i borac u jiu-jitsuu da sam kroz godine naučio koliko je važna kontrola pokreta i svjesnost tijela. U mladosti sam znao pretjerivati, trenirao sam previše, a oporavku nisam davao važnost. Posljedica su bile male ozljede koje su se vraćale, kronična napetost u leđima, pa i periodi pretreniranosti.
RP: Spomenuli ste pretreniranost — mnogi sportaši misle da više treninga znači i bolji rezultat. Gdje je granica?
Danijel Boban: To je ključno pitanje. Tijelo ne napreduje tijekom treninga, nego tijekom oporavka. Tu dolazimo do pojma superkompenzacija — proces u kojem tijelo nakon treninga obnavlja potrošene rezerve i potencijal tijela, ali ih ne vraća samo na početnu razinu, već ih nadoknađuje “viškom”. Dakle, postaje jače i spremnije nego prije.
Ako novi trening dođe prerano, prije nego se superkompenzacija dogodi, sportaš ne napreduje nego ide prema iscrpljenju i ozljedi. Zato fizioterapeut i trener moraju pratiti znakove tijela — umor, kvalitetu sna, osjećaj ukočenosti, pad eksplozivnosti. Sve to su biološki pokazatelji da tijelo još nije spremno.
RP: Kako fizioterapeut pomaže u tom procesu oporavka?
Danijel Boban: Pomažemo procjenom stanja, planiranjem opterećenja, ali i regeneracijom. Kroz tretmane poput manualne terapije, masaže, elektroterapije, lasera, magneta ili krioterapije pomažemo ubrzati biološki oporavak tkiva. Ali jednako važan dio je i aktivni oporavak — lagano istezanje, vožnja bicikla, plivanje, vježbe disanja i kvalitetan san.
Sportaš koji zna kada trenirati, kada odmarati i kada tretirati tijelo, napreduje brže i sigurnije. To vrijedi i za rekreativce — jer i oni, premda nemaju natjecanja, često rade pogrešku da “guraju” kroz bol.
RP: A kad ipak dođe do ozljede — kako izgleda proces rehabilitacije?
Danijel Boban: Rehabilitacija ima svoje faze. U prvoj, akutnoj fazi, smanjujemo bol i upalu — krioterapijom, laserom, elektroterapijom, ponekad i manualnim tehnikama. Ali vrlo brzo uvodimo pokret. Pokret potiče cirkulaciju, opskrbu tkiva i pravilan smjer cijeljenja kolagenih vlakana. Ako tkivo predugo miruje, ožiljak postaje krut, neelastičan i sklon ponovnoj ozljedi.
Zato već u ranim fazama koristimo i tehniku poprečne frikcijske masaže. To je ciljano trenje ožiljka koje sprječava priraslice i vraća tkivu elastičnost. Pokret, pravilno doziranje opterećenja i manualna terapija zajedno stvaraju najbolje uvjete za cijeljenje.
RP: Znači, čak i u fazi ozljede — pokret je ključan?
Danijel Boban: Da, pokret je lijek. Naravno, sve mora biti dozirano i stručno vođeno. Kod ozljede koljena, primjerice, nećemo odmah raditi čučanj, ali ćemo vrlo rano uključiti aktivaciju kvadricepsa, pokret bez opterećenja, vježbe propriocepcije i stabilizacije trupa.
Kod sportaša to ide dalje — kad bol nestane, radimo na funkcionalnom povratku. To znači da ne gledamo samo snagu mišića, nego i kako sportaš kontrolira pokret u stvarnim uvjetima. Borac mora moći reagirati na neočekivane pokrete, nogometaš mora sprintati, zaustaviti se i promijeniti smjer, trkač mora imati ekonomičan i stabilan korak.
RP: Kako znate kad je sportaš spreman vratiti se u puni trening?
Danijel Boban: Postoje jasni kriteriji. Mjerimo snagu, stabilnost, opseg pokreta i funkcionalne testove. Kod ozljede koljena, na primjer, snaga ozlijeđene noge mora biti barem 90% snage zdrave noge. Tek tada možemo reći da je sportaš fizički spreman.
No povratak nije samo fizički — važan je i psihološki aspekt. Sportaš mora ponovno steći povjerenje u svoje tijelo. Tu fizioterapeut ima važnu ulogu, da kroz progresivne vježbe i razgovor pomogne da strah nestane.
RP: Spomenuli ste vlastita iskustva iz mladosti. Možete li navesti primjer?
Danijel Boban: Naravno. Kad sam bio mlađi i trenirao taekwondo, a kasnije i brazilski jiu-jitsu, često sam radio po principu “više je bolje”. Ako bi me nešto boljelo, samo bih uzimao par dana odmora, bez razumijevanja uzroka. Ponekad bih dobio savjet „samo odmori“ ili radio pogrešne vježbe, jer nije bilo dovoljno individualnog pristupa.
Danas, s više iskustva, vidim da problem nije bio u samom treningu nego u lošem planiranju oporavka i krivoj procjeni. Primjerice, u jiu-jitsuu često se dogodi prenaprezanje donjih leđa zbog loše kontrole pokreta kod rotacija i „bridgova“. Danas te iste situacije koristim u radu sa sportašima — pokazujem im kako pravilno aktivirati core, kako disati i raspodijeliti opterećenje.
RP: Dakle, iskustvo sportaša pomoglo vam je da budete bolji fizioterapeut?
Danijel Boban: Apsolutno. Kad sam osobno prošao kroz ozljede i neuspješne rehabilitacije, shvatio sam koliko je važno razumjeti cijeli proces — od uzroka do povratka. Zbog toga danas uvijek naglašavam da fizioterapija nije samo liječenje, nego edukacija i partnerski rad. Sportaš mora razumjeti svoje tijelo, jer tada i prevencija i rehabilitacija imaju smisla.
RP: I za kraj — ako biste u jednoj rečenici trebali opisati fizioterapiju u sportu, što biste rekli?
Danijel Boban: Fizioterapija je most između medicine i pokreta. Naš cilj nije samo da sportašaprestane boljeti, nego da se vrati jači, svjesniji i pametniji nego prije. Tijelo nije stroj koji treba popraviti, nego sustav koji treba razumjeti, njegovo opterećenje uskladiti i čuvati dugoročno.
I poruka svima – krećite se, trenirajte, ali ne zaboravite da oporavak i prevencija vrijede jednako koliko i sam trening.
Radioposusje.ba (Z. Pišković)
Najnovije vijesti
